Kao dječak bježao je kroz šumu da se spasi: Hasan Hasanović svojim rukama je ukopao brata blizanca i oca koji su ubijeni u genocidu

"Vjerovali smo da nas svijet nije napustio. Bili smo u krivu"

Na početku obraćanja Hasan Hasanović predstavio se kao preživjeli genocida i predstavnik Memorijalnog centra Srebrenica.

"Zovem se Hasan Hasanović. Danas stojim pred vama kao preživjeli genocida u Srebrenici i kao predstavnik Memorijalnog centra Srebrenica."

Prisjetio se života prije rata.

"Prije trideset jednu godinu imao sam devetnaest godina. Bio sam u onom mjestu koje su Ujedinjeni narodi proglasili sigurnom zonom. Prije rata živio sam jednostavan život u selu blizu Srebrenice. Išao sam u školu sa bratom blizancem Huseinom. Zajedno smo dijelili djetinjstvo, snove i nade za budućnost."

Kazao je da su, poput mnogih drugih u Bosni i Hercegovini, vjerovali da će njihove živote određivati prilike, a ne rat.

"Poput mnogih drugih u Bosni i Hercegovini, vjerovali smo da će naši životi biti oblikovani prilikama, a ne ratom."

Govoreći o početku rata, rekao je da je njegova porodica postala izbjeglička.

"Kada je počeo sukob, moja porodica su bili izbjeglice. No, vidjeli smo sigurnost u Srebrenici sa desetinama hiljada drugih. Međutim, Srebrenica nije bila sigurna."

Podsjetio je da su više od tri godine živjeli pod opsadom.

"Više od tri godine živjeli smo pod opsadom. Bili smo gladni, bili smo granatirani i bili smo neprestano u strahu."

Ipak, kako je rekao, vjerovali su u zaštitu međunarodne zajednice.

"Međutim, uvijek smo imali nadu jer su Ujedinjeni narodi proglasili Srebrenicu sigurnom zonom devedeset treće i mi smo tada vjerovali da nas svijet nije napustio."

Potom je dodao:

"Bili smo u krivu."

"To je bio posljednji put da sam ih vidio žive"

Hasanović je podsjetio da je u julu 1995. godine zaštićena zona pala.

"U julu devedeset pete ta zaštićena zona je kolabirala. Više od osam hiljada muškaraca i dječaka je ubijeno, dok su desetine hiljada žena i djece prinudno otjerano."

Kazao je da se kao devetnaestogodišnjak pridružio koloni koja je pokušavala doći do slobodne teritorije.

"Ja sam imao devetnaest godina kada sam se pridružio koloni ljudi koji su željeli doći do slobodne teritorije."

U koloni su bili njegov otac i brat blizanac.

"Moj otac, moj brat blizanac Husein i ja. Razdvojili smo se u roku od nekoliko sati i to je bio zadnji put da sam bilo koga od njih vidio živoga."

Govoreći o putu kroz šumu, opisao je dane provedene u bijegu.

"Danima sam hodao kroz šume gdje su postavljene zasjede koje su bile granatirane, a i trpio ogromnu patnju."

Prisjetio se trenutka kada se našao svega nekoliko metara od srpskih vojnika.

"U jednom trenutku došao sam na udaljenost od nekoliko metara od srpskih vojnika. Okrenuo sam se i potrčao."

Dodao je da danima nije spavao niti imao dovoljno hrane i vode.

"Danima nisam spavao. Jeo sam jako malo i bio sam skoro potpuno bez vode. Strah je bilo ono što me tjeralo da idem dalje."

Na kraju je rekao:

"Ja sam preživio. Moj otac nije. Moj brat blizanac nije."

"Niko ne bi trebao ukopati svoga brata blizanca"

Govoreći o godinama nakon genocida, Hasanović je rekao da je nakon pronalaska posmrtnih ostataka vlastitim rukama ukopao oca i brata.

"Godinama kasnije, nakon što su njihovi ostaci nađeni u masovnoj grobnici, ja sam ukopao oca i brata svojim rukama."

Dodao je da ga na takvo iskustvo ništa nije moglo pripremiti.

"Ništa me na to nije moglo pripremiti. Niko ne bi trebao ukopati svoga brata blizanca. Niko, nijedan sin ne bi trebao ukopati svoga oca nakon što je tražio njegove ostatke."

Istakao je da danas govori u ime onih koji nisu dobili priliku ispričati svoju priču.

"Ja danas govorim u njihovo ime i u ime svih onih koji nisu imali priliku ispričati svoju priču."

"Naša misija je da očuvamo istinu"

Hasanović je govorio i o svom radu u Memorijalnom centru Srebrenica.

"Sada sam na čelu programa usmene istorije Memorijalnog centra u Srebrenici."

Objasnio je da je cilj tog programa očuvanje istine o genocidu.

"Naša misija je da očuvamo istinu o genocidu kroz svjedočenja preživjelih, istraživanje i dokaze."

Naglasio je da svako svjedočenje ima posebnu vrijednost.

"Svako svjedočenje na sudu sprečava da jedna ljudska priča postane statistika i to je odgovor na poricanje i zaborav."

Podsjetio je da su činjenice o genocidu utvrđene pred međunarodnim sudovima.

"Činjenice o srebreničkom genocidu su utvrđene izvan svake sumnje. Međunarodni sudovi, uključujući Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju i Međunarodni sud pravde, presudili su da je počinjen genocid u Srebrenici."

"Poricanje se ne odnosi samo na prošlost"

Hasanović je upozorio da se, uprkos sudskim presudama, poricanje genocida nastavlja.

"Ipak, nastavlja se poricanje genocida. Zašto? Zato što se poricanje ne odnosi samo na prošlost, nego i na budućnost."

Kazao je da je cilj poricanja brisanje istine.

"Njime se nastoji izbrisati istina i oblikovati razumijevanje istorije budućih generacija."

Istakao je zbog čega je sjećanje važno.

"I zato je sjećanje važno. Sjećanje nije o tome, ne radi se o tome da ostanete zarobljeni u prošlosti. Radi se o zaštiti budućnosti."

Dodao je da to podrazumijeva prepoznavanje mržnje i zaštitu ljudskog dostojanstva.

"To znači prepoznati mržnju prije nego što postane progon, prepoznati dehumanizaciju prije nego što se pretvori u nasilje i zaštititi ljudsko dostojanstvo gdje god mu postoji prijetnja."

Naglasio je da mir nije nešto što se podrazumijeva.

"Mir nije nešto što automatski nasljeđujemo. Mir je nešto što se bira i brani svaki dan."

Poziv međunarodnoj zajednici

Hasanović je pozvao međunarodnu zajednicu da nastavi podržavati obrazovanje i borbu protiv poricanja genocida.

"Danas tražim od međunarodne zajednice da nastavi pružati podršku obrazovanju, edukaciji i borbi protiv poricanja genocida."

Uputio je i poziv da se saslušaju preživjeli.

"Slušati preživjele. Još smo tu."

Dodao je da je potrebno podržati institucije koje čuvaju sjećanje.

"Podržati institucije koje čuvaju sjećanje i pomoći osigurati da buduće generacije shvate ne samo što se desilo u Srebrenici, nego i zašto se desilo."

"Žrtve nisu brojke"

Govoreći o žrtvama genocida, Hasanović je rekao:

"Žrtve srebreničkog genocida nisu brojke. To su očevi i majke, djeca, kćerke i sinovi, unuci. To su muzičari, sportisti, oni koji sanjaju."

Naglasio je da su njihovi životi bili važni.

"Njihovi životi su bili važni. Njihove priče su bile važne i naša odgovornost da ih upamtimo je važna."

"Preživjeti nije kraj priče"

Na kraju obraćanja Hasanović je govorio o položaju povratnika u Srebrenicu i istočnu Bosnu.

"Trideset i jedna godina nakon genocida Bošnjaci koji su se vratili u Srebrenicu i Istočnu Bosnu još uvijek ne žive u punoj sigurnosti. Prečesto se suočavaju sa diskriminacijom i isključivanjem. Mladi odrastaju, a da njihova istorija, jezik i jednaka prava nisu u potpunosti priznata."

Dodao je da to nije samo nasljeđe prošlosti.

"To nije samo nasljeđe prošlosti. To je sadašnjost."

Zaključio je da njegovo preživljavanje nije kraj priče.

"Ja sam preživio genocid, ali preživjeti nije kraj priče. Ono što je sada važno je ono što ćemo odlučiti učiniti sa sjećanjem."

Na kraju je poručio:

"Sjećajući se zajedno i braneći istinu i suprotstavljajući se mržnji i poricanju odajemo počast ne samo žrtvama srebreničkog genocida, nego i vrijednostima koje nas ujedinjuju kao ljudska bića."

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad